Kroz veći dio ljudske povijesti doživjeti četrdeseti rođendan smatralo se dubokom starošću i rijetkom privilegijom. Nekada je bilo potrebno nekoliko stoljeća da se prosječni životni vijek čovjeka pomakne za samo nekoliko godina. Danas, zahvaljujući čistoj vodi, cjepivima, antibioticima i razvoju medicine, podrazumijevamo da nam po prirodi stvari pripada barem osam desetljeća života na ovoj Zemlji. To je bez sumnje jedan od najvećih trijumfa civilizacije. No taj fantastičan civilizacijski skok neprimjetno nas je doveo u opasnu varku. Počeli smo miješati trajanje života s njegovom kvalitetom, a biološku zadanost zamijenili osjećajem da nam je dobro zdravlje zajamčeno samim time što smo se rodili u ovom stoljeću.
Posljednjih godina svi skupa kao da smo počeli intenzivnije živjeti u kulturi zdravlja. Razgovaramo o proteinima, kvaliteti dubokog sna, razini kortizola, hormonima, broju napravljenih koraka i treninzima snage. Dodaci prehrani zauzimaju cijele police u kuhinjama, a pojam dugovječnosti preselio se iz znanstvenih laboratorija u podcaste, aplikacije i svakodnevne razgovore uz kavu. I sama sam se malo uključila u taj val. Pratim brojeve na pametnom satu, pazim na namirnice i trudim se pohvatati sve nove spoznaje o tome kako optimizirati vlastite dane. No kad sam iskrena prema sebi, moram priznati da je moj stvarni odnos prema tijelu daleko od te idealne slike.
Dobre namjere koje traju do prve akutne boli
Naš obrazac brige o sebi često je izrazito reaktivan. Počnem vježbati tek onog trenutka kada me leđa zabole toliko da ne mogu normalno sjediti. Tada sam najdiscipliniranija na svijetu. Pazim na držanje, radim vježbe istezanja, odlazim na masaže i kunem se sama sebi da je to moja nova svakodnevica. Ali čim bol nestane, čim tijelo prestane slati neugodne signale, ta disciplina neprimjetno ishlapi. Zdravlje ponovno prestaje biti prioritet i vraća se na dno liste obveza, sve do sljedeće opomene. Svakodnevni raspored brzo, usprkos svim dobrim namjerama, preuzmu poslovni rokovi, obiteljske obveze, vožnje djece na aktivnosti i sitni kućanski poslovi koji iznenada postanu važniji od odlaska na preventivni pregled.
Upravo tu leži naš najveći paradoks. S dvadeset godina zdravlje ne osjećamo jer tijelo jednostavno funkcionira. U tridesetima i četrdesetima počinjemo ozbiljno i odgovorno upravljati svime što posjedujemo. Osiguravamo stan od požara i vode, ulažemo u mirovinske fondove, redovito vodimo automobil na servis i brižno planiramo budućnost svoje obitelji. Razmišljamo unaprijed o svakom potencijalnom riziku u prostoru koji nas okružuje. No kada je u pitanju vlastiti organizam, nastavljamo voziti po starim obrascima, reagirajući tek kada nas bol ili gorući problem prisile na to.
Kad tuđe priče postanu dio naše svakodnevice
A život u ovoj životnoj fazi donosi podsjetnike koji više nisu tako bezazleni poput prolazne boli u leđima. U mojoj se okolini sve češće pojavljuju situacije koje me zateknu. Bilo da je riječ o dugotrajnim i iscrpljujućim borbama s neplodnošću, bilo o iznenadnim, teškim dijagnozama kod vršnjakā s kojima dijelimo radne dane. To više nisu apstraktne priče o nepoznatim ljudima iz medija. Odjednom shvatiš da zdravlje nije nepromjenjiva konstanta, nego dinamičan resurs koji lako možemo izgubiti ako ga neprestano podrazumijevamo.
Dodatni sloj nemira unosi i spoznaja koliko smo nepripremljeni kada se problem pojavi. Kada se suočimo s dugim listama čekanja i neizvjesnošću, poljuljano povjerenje u brzinu i dostupnost zdravstvenog sustava stvara golemu količinu stresa za cijelu obitelj. Izgubljeni dani u traženju pravog stručnjaka ili pravog termina oduzimaju nam energiju upravo onda kada nam je najpotrebnija za oporavak i mir.
Tu nastaje ključna razlika između pokušaja kontrole i zrelog upravljanja rizikom. Pokušaj kontrole uvjerenje je da možemo spriječiti svaku bolest ako se dovoljno trudimo, brojimo korake i pijemo vitamine. Zrelo upravljanje rizikom jest prihvaćanje činjenice da život ne možemo u potpunosti predvidjeti, ali možemo unaprijed izgraditi stabilan i pouzdan sustav podrške za trenutak kada nam zatreba pomoć.
Kako osigurati da i naši rasporedi budu puni zdravlja
Umjesto da zdravlje promatramo kroz prizmu straha ili kratkotrajnih reakcija na bol, možemo mu dati funkcionalnu i održivu strukturu. Jedan od najkonkretnijih načina da preuzmemo brigu u svoje ruke ugovaranje je dodatnog zdravstvenog osiguranja. To nije čarobni štapić koji jamči da se nikada nećemo razboljeti, niti je zamjena za kretanje i kvalitetnu prehranu. Dodatno zdravstveno osiguranje praktičan je alat koji nam omogućuje da sa sporadične brige prijeđemo na sustavnu i dostojanstvenu zaštitu.
U praksi to znači da zdravstvenu skrb organiziramo unaprijed, dok smo potpuno zdravi. Kroz ugovorene pakete dodatnog osiguranja redoviti godišnji sistematski pregled prestaje biti ideja koju godinama odgađamo i postaje jednostavna, uobičajena rutina, baš poput godišnjeg servisa auta. Kada se pojavi neočekivani simptom, sumnja ili potreba za specifičnom dijagnostikom, dodatno osiguranje omogućuje brz pristup liječnicima specijalistima, laboratorijskim pretragama i naprednoj dijagnostici poput ultrazvuka ili magnetske rezonancije. Sve se odvija u kratkom roku, bez višemjesečnog čekanja i bez iznenadnih financijskih udaraca na obiteljski budžet.
Povijest nam je darovala godine i produljila život, ali na nama je da odlučimo kako ćemo u tom vremenu živjeti. Ako želimo da nam, osim usta, i naši rasporedi te misli budu doista puni zdravlja, moramo promijeniti pristup. Zdravlje ne treba biti tema o kojoj razmišljamo tek kada nas leđa zabole ili kada nas prestraši tuđa dijagnoza. Ono treba postati stabilna, unaprijed postavljena struktura koja nam daje mir i osigurava da o bolesti uopće ne moramo neprestano razmišljati.